English Setter

 Istorijat i poreklo engleskog setera
Engleski seter je pas pasmine nastao
prvobitno u Francuskoj s prelaskom španskog i
francuskog poentera. U Engleskoj, engleski seter je
dalji put nastavio uz dodatak  Spaniela i Springer
Spaniela. Pas je uspešno korišćen kao lovački pas,
prvenstveno radi lova ptica, zadnjih nekoliko stotina
godina jer je on jedana od najstarijih pasmina psa.
Ime seter potiče iz jedinstvene pozicije kada nađe
svoj plen on se spusti do zemlje gotovo legne.
Engleske setere koje danas znamo u
potpunosti su razvili Edward R. Laverack i Purcell
Llewellin. Laverack je započeo projekat metodičkog inbreedinga sredinom i do kraja
1800. Laverack’s psi su postali poznati po svojoj lepoti i oni su zaista temelj za mnoge
izložbene pse. Druge promene u pasmini engleskog setera došle su kroz Llewellinov rad.
Njegov rad razvio je soj u pasmini koje se  koriste prvenstveno za lov u polju i za
utakmice. Ova linija setera se  često naziva Llewellin Setters, ali se oni zapravo ne
izdvajaju kao zasebna pasmina nego jednostavno lovno vaspitan engleski seter.
Engleski Setter je bio korišten kao lovački pas to pokazuje zato što je on jedan od
najatraktivnijih stručnjak za ptice među lovačkim psima. Nadalje, kroz rad Laverackov,
engleski seter je postao loš za izložbe. Prvo je prikazan u Engleskoj 1859. i odmah je
postao popularan kao izložbeni i lovni pas. Engleski seter je donesen u SAD-u i ubrzo
nakon toga Američki kinološki klub počinje da uzgaja ovu rasu pasa 1878. jedan od prvih
čista pasmina je bio  prihvaćen od strane AKC. Njegov kip postoji u Pittsburghu u
Carnegie Museum of Count Plemeniti, poznatom terenu engleskih setera iz 1870-ih koja
je temelj za nadmetanje američkih Llewellin rase. Engleski seter i dalje služi za dvojne
namene kao pas koji se koristi za lov i utakmice i kao pas koji se koristi za izložbe.  2
Standard engleskog setera
Standard br. 2 - V Britanija
            Opšti izgled: Srednje
veliki sa jasno ocrtanom
siluetom. Ukupna slika i kretanje
ele-gantni.
Karakteristika: Veoma
aktivan sa izraženim smislom za
lov.
Narav: Izuzetno
prijateljski raspoložen ali
dovoljno odvažan.
Glava i lobanja: Glava je visoko uzdignuto nošena, duga i relativno suva, sa jasno
izraženim stopom. Lobanja od uva do uva ovalna, sa primetno puno prostora za mozak.
Jasno izražena potiljačna kvrga. Njuška srednje duboka i prilično  četvrtasta. Dužina
njuške od stopa do vrha nosne pečurke jednaka je dužini od potiljačne kvrge do stopa.
Nozdrve široke, vilice približno iste dužine. Usne nisu previše opuštene. Nosna pečurka
crna ili kožno braon u saglasnosti sa bojom dlake.
Oči: Inteligentne, sjajne i izražajne. Boja očiju je od lešnik braon do tamno braon,
što tamnije to bolje. Samo je kod pasa „liver belton" dozvoljena svetlija boja očiju. Oči su
ovalne i nisu buljave.
Uši: Srednje duge, nisko usađene, lepo  čvrsto priležuće uz obraz. Vrh ušiju
somotast, gornji deo prekriven finom svilenkastom dlakom.
 
Zubalo: Snažne vilice sa perfektnim pravilnim i potpunim zubalom, makazastog
zagriza, pri čemu sekutići gornje vilice bez razmaka dodiruju sekutiće u donjoj vilici. Zubi
stoje vertikalno u vilici. Poželjno je da postoje svi zubi. 3
Vrat: Prilično dug, mišićav i suv. Pri spoju sa glavom blago zaobljen i dobro od
glave odvojen, ka plećkama postaje jači. Bez slobodne kože na guši, ili slobodne kože
ispod guše. Elegantan.
Prednji deo: Dobro unazad postavljene plećke. Grudi duboke i široke dobro leže
između plećki. Izražena grudna kost. Prednje noge ravne i veoma mišićave sa oblim
prstima. Laktovi dobro priležu i stoje dobro ispod tela. Došaplje kratko, snažno, oblo i
pravo.
Telo:  Srednje dugo, kratka, ravna leđa, sa dobro zaobljenim jako zasvođenim
rebrima, pri čemu se rebra pružaju daleko unazad.
Zadnji deo: Siroke, blago zaobljene slabine, snažne i mišićave. Noge su veoma
mišićave, to se odnosi i na potkolenice. Koleno dobro uglovano. Od kuka do skočnog
zglo-ba dobra dužina butine. Skočni zglob niti unutra niti napolje postavljen i stoji
dovoljno nisko.
Sape: Dobro popunjene, zatvorene sa priljubljenim i dobro savijenim prstima,
zaštićeni gustom dlakom između njih.
Kretanje: Slobodno, ljubko, koje odaje utisak brzine i izdašnosti i izdržljivosti.
Rep: Usađen približno u visini i liniji leđa, srednje dug, ne dopire niže od skočnog
zglo ba, ni iskrivljen ni zavijen, blago savijen ili sabljast. Pri tome bez i najmanje
tendencije da bude uzdignuto nošen. Odlakanost ili zastavica visi u dugim žbunastim
resama na dole. Odlakanost počinje tačno ispod korena repa, povećava se do sredine, rese
se ka vrhu repa ponovo skraćuju. Dlaka je duga, sjajna meka i svilenkasta, blago talasasta
ali ne uvijena. U kretanju rep je nošen živahno sa jedne na drugu stranu pri tome u liniji sa
leđima ali ne iznad njih.
Dlaka:  Od potiljka u visini uliju, poćinje raspoređena po celom telu, blago
talasasta ali ne uvijena, duga i svilenkasta dlaka. Pantalone na zadnjim nogama i
odlakanost prednjih nogu, gotovo do šapa, bogata. 4
Boja: Crno i bela („bluebelton"), oranž i bela („orangebelton"), limunžuta i bela
(„limon-belton"), braon i belo („Liverbelton") ili trobojan. Ova trobojnost sastoji se od
„bluebelton" i plameno žute, ili „liverbelton" i plaraeno žute, pri čemu su poželjniji psi sa
tačkama („bel-ton"), nego oni sa ploćama po telu.
Velićina: Mužjaci 65-68 cm i ženke 61-65 cm
Mane:  Sva odstupanja od gore navedenih tačaka ima se smatrati greškom, a
njihova ocena stoji u zavisnosti od stepena izraženosti. Najčešće mane su: njuška koja nije
četvrtasta slabo izražena žvala, teška prevelika glava, nedovoljno izražena potiljačna
kvrga, neprevilan stav prednjih nogu u karpalnom zglobu, otvoreni laktovi i nepravilan
stav zadnjih nogu (x stav).
N.B. Mužjaci treba da imaju dva normalno razvijena testisa potpuno spuštena u
skrotum 5
Izbor engleskog setera za lov
Izbor lovačkog psa, treba da bude
diktiran, više na kvalitet jedinke. Pod
kvalitetom se podrazumevam ono što
odgovara lovcu, njegovom ukusu, njegovoj
divljači koju lovi, njegovom terenu i
njegovom načinu lova. Ti raznovrsni uslovi
treba da se imaju u vidu. Isto tako su znatne
razlike u sposobnosti pasa. Engleski seter je
rasa koja je poznata po širokom traženju i
brzom rada, ali ima među njima jedinki koje
love kao kontinentalni za koje se može reći da
ih većina lovaca traži. Tendencija je kod nekih da evoluiraju prema jedinstvenoj formuli
galoperima. Izgleda, bilo bi pametnije i korisnije za lovce da se psi selekcionišu prema
dva tekuća stila koja odgovaraju njihovoj građi i njihovom temperamentu, pa i različitim
ciljevima.Izbor lovačkog psa treba prvo da bude u funkciji lova koji se praktikuje, a
potom da se bira jedinka iz familija poznatih rasa, čiji su se odgajivači afirmisali već duže
vremena da proizvode visokokvalitetne radne pse, za potrebe praktičnog lova
Osobenosti
Psi koji su sposobni da love više dana, smenjujući kas i galop kao što rade
kontinentalni psi. Oni koji trče na utakmicama dvadeset minuta neuporedivom brzinom u
odnosu na njihovu anatomiju, ne mogu izdržati ni pola dana. Ako se pretežno lovi na
širokim, otvorenim prostorima, divljač je po pravilu ređa i više zaplašena, što nas upućuje
na izbor psa sposobnog za široki radijus kretanja, za brzo osvajanje terena i otkrivanje
divljači. To pretpostavlja da pas ima i odličan nos da bi sa brzinom kretanja mogao da
uskladi i brzinu primanja mirisa. To pretpostavlja i čvrsto stajanje psa da bi lovac mogao
da priđe sa veće udaljenosti i da puca. Takvi tereni i rad psa su pogodniji za starije lovce
sa otežanim kretanjem nego psi sa ograničenim kretanjem sa kojima lovac mora zajedno
da u toku lovnog dana, prođe više kilometara da bi pronašao divljač, što je mnogo
zamornije. Na uzanim, više ispresecanim i pokrivenim terenima, divljač je po pravilu
brojnija (često iz uzgoja), psi sa mirnijim radom, biće pogodniji za takve uslove.Kada se
lovi u grupi gde se lovci kreću u liniji, imaju teškoća da psa drže u rukama. On nije
građen za takav rad. Kreću se nepouzdano i smetaju lovcima desno i levo. Pas koji je po
prirodi galoper ne može se lako naterati da radi kasom ili obrnuto.Brojni su lovci koji bi
želeli da imaju psa za sve: da čvrsto markira kao poenter, da radi metodično kao seter, da
grmari kao špringer, da je izdržljiv kao breton, da prati trag kao vižla, da aportira i radi u
vodi kao labrador ili drahtar. Mnogi su skloni da kvalitete i mane jedne rase ocenjuju
prema jednoj ili dve jedinke koje su imali. To nije jednostavno, jer su odstupanja velika u
okviru rase.  6
Nabaviti štene ili odraslog psa?
Da li se pri nabavci odlučiti za štene ili za odraslog psa? Smatra se da štene ima
izvesne prednosti. Ono sa dva do četiri meseca nije moglo da stekne rđave navike, niti da
se veže za jednu osobu, jer to obično  čini u petom mesecu. Sa druge strane od šteneta
možete napraviti ono što vama najviše odgovara, tako da vam ono konkretnim
ponašanjem kod kuće i u lovu pričinjava zadovoljstvo u toku čitavog svog radnog veka.
Vrline i mane koje bude steklo zavisiće samo od vas. Niko ne može garantovati kakvo će
biti kada odraste, ali ako ste ga brižljivo odabrali, sigurno je da će rizik biti manji. Kupiti
štene je lutrija, ali ako potiče od roditelja koji ou se dokazali svestranim radom u
praktičnom lovu, gotovo ste sigurni da niste pogrešili, već imate šansu da izvučete
premiju.Poznato je da se na potomstvo prenose osobine roditelja: eksterijerne i radne tj.
lovačke. Treba napomenuti da se lakše dresiraju potomci šampiona u radu jer je selekcija
u više generacija učinila svoje. Ne treba se povoditi za malom cenom šteneta, jer se često
pokaže da to staje jako skupo. Cena nikad nije velika ako je štene dobro. Nabavku ne
treba vršiti putem oglasa i pisma, jer možete biti obmanuti. Najbolje je otići na lice mesta,
proučiti rodovnik, videti roditelje po mogućstvu i jedinke ranijih legala, način uzgoja,
ishranu štenadi, njihov izgled i stanje zdravlja. Treba birati veselije i življe štene, prema
čemu se ocenjuje temperament. Najbolje je celom leglu dati hranu i uočiti ono koje prvo
stigne na čanak, koje gura druge i uzima bolje parče i više. Iz toga se mogu izvesti dva
zaključka. Prvo, da je štene snalažljivo, što je značajan kvalitet za lov. Zatim, pokazuje
proždrljivost, što je znak vitalnosti i dobrog stomaka. Pored toga lakše ćete ga podizati i
dresirati, jer  će više, kao halapljiv, ceniti nagradu koja je bitan uslov pri obuci. Birajte
štene sa širim i dubljim grudima, jer će biti izdržljivije u lovu. Postoji izreka: "Pas ne trči
nogama, već grudima". Takva štenad su jača, oštrija i borbenija. Izbegavajte štene koje je
manje od ostalih u leglu jer obično ostane nedoraslo. Udarite dlanom o dlan dok jedu da
bi uočili ono koje se plaši, jer će verovatno imati strah od pucanja te ga treba zaobići, pa i
kada ima lep izgled i boju dlake.Treba izbeći kupovinu šteneta sa ozbiljnim nedostacima
koji se prenose kao: svetle ili raznobojne oči, pogled grabljivice, depigmentaciju na
kapcima i njušci, jedno ili oba testisa nevidljiva, blede boje, urođena gluvoća, isturena ili
uvučena donja vilica. Treba pogledati i temperaturu šteneta koja treba da bude 38,5 do
38,7 stepeni , da ne kašlje i da nema proliv. Naduven trbuh, znak je da je neočišćeno od
glista. Oči sjajne, izražajne, ne suzave i krmeljive. Zubi treba da su beli i bez žutih mrlja,
koje mogu biti prouzrokovane nekom bolešću. Boju birati po volji, ali je bolje da su čiste
"šare", jer se lakše uočava u prirodi. Proveru njuha neko vrši tako što namaže kobasicom
dva prsta pa njima prođe ispred njuške štenadi. Ono koje prvo oseti miris kobasice, ima
bolji njuh.
Ako nabavljamo mladog psa, 7 do 12 meseci, znamo šta imamo pred sobom, jer
su mu organizam i karakter već uglavnom oformljeni. Ako ima mane one su se već
pokazale. Ako je sve u redu treba misliti na obuku. Bez obzira da li je sa njim već rađeno
ili ne. Najbolje je da počnete od nule. Nikad nije suviše rano ili suviše kaono pristupiti
dresuri psa pod uslovom da nije već lovio. Pre nego što počnete sa radom treba da prođe
bar 56 dana da vas upozna i zavoli, a to postižete bavljenjem njime što više, uključujući
hranjenje, šetnje, igru i slično. Ako je ostalo malo vremena do otvaranja lova, povećajte 7
broj dnevnih vežbi ili ih skratite na najnužniji broj, što će vam obezbediti da kolikotoliko
njime vladate u lovu.
Kupovina obučenog psa
Ako nabavljate starijeg, obučenog psa, treba da ga obavezno isprobate u prirodi u
prisustvu njegovog vlasnika. Uverite se sami u njegovu preduzimljivost i druge lovačke
kvalitete. Ne treba da se zadovoljite onim što se o njemu kaže ili mišljenjima zasnovanim
na pogrešnim lovačkim kriterijima. Treba da zapišete komande i sredstava prinude koje
je upotrebljavao njegov učitelj. Ukratko, vi treba da u potpunosti zamenite njegovog
dotadašnjeg vlasnika, upotrebljava]ući savršeno iste reči i postupke, koje je pas već
usvojio. Pas nikada ne zaboravlja, već naučeno. On ima izvanrednu memoriju. Dovodeći
ga kući treba mu obezbediti što bolje uslove smeštaja i ishrane i vrlo blag i prijateljski
postupak da što pre stekne poverenje u vas. Ne treba sa njime ići u lov dok ga, kako se to
kaže "ne preuzmete u ruke". To ćete postići kada tražite od psa da po vašem naređenju
izvršava bar. nekoliko važnijih radnji koje je već naučio. To naravno počnete tek kada se
potpuno oslobodio i navikao na novu sredinu. Ne smete se zadovoljiti polovičnim radom
psa, jer to u dresuri nije dopušteno. Pas će brzo da oseti čvrstinu vaše ruke pa će prema
tome i da se ponaša. Zavisno od toga, on bolje i disciplinovanije radi promenom vlasnika.
Dakle, da bi ovladali psom, najvažnije je da dolazi na prvi poziv glasom i pištaljkom, da
ide uz nogu i drugo, što je već naučio, a ako nije morate sami pristupiti učenju bar
najnužnijeg. Veoma je važno da ga u prvimo izlascima vodite  čvrstom rukom da bi
ovladali njime, da oseti da ste vi gospodar i da mora da se ponaša po vašoj, ne po svojoj,
volji. Šta se podrazumeva pod "čvrstom rukom”. Pas nije nepokvarljiva mašina, nego
živo biće kojim treba da se ovlada, pre nego što počne da se koristi.
Starost psa
Vek psa je nažalost kratak, a lovačkih još kraći. Retko koji živi duže od 12
godina. Naravno, na dužinu života utiče: nega, ishrana, uslovi rada, upotreba u priplodu,
nasleđe, psihofizičke osobine i dr. Sa gledišta efikasnosti upotrebe u lovu ima izreka: "Tri
godine mlad, tri godine star". Međutim, to može da se prihvati samo kao grublja
orijentacija. No, u mnogo slučajeva zavisi od jedinke i njenog temperamenta, kako u
pogledu ranog buđenja i razvoja lovačke strasti, tako i dužine radne sposobnosti. Može se
reći: "Kvalitet ne  čeka vreme". Naravno, pre se lovno probuditi onaj koji ima  češći
kontakt sa divljači. 8
Ženka ili mužjak
Za početnike, bez iskustva u obuci i
vođenju pasa u lovu preporučuje se ženka.
One su mirnije, podložnije dresuri,
privrženije, umiljatije i ranostasnije. Lakše se
njima vlada u lovištu i kod kuće. Prema jednoj
anketi u Francuskoj, većina lovaca daje
prednost ženki. Međutim, ženka je dva puta
godišnje, kada je u polnom žaru,
neupotrebljiva za lov, ukoliko se, kao što to
rade u svetu, ne stavi zaštitni pojas. Nezgoda
je i u tome što može da dobije infektivno
zapalenje materice, a u starijim godinama i
tumor na dojki.Mužjaci su lepši, tj. tipičnije izražavaju rasu, robusniji su, energičniji,
hrabriji, jači i sigurno sposobniji da premoste teže prepreke sa kojima se sreću u lovištu,
na suvom i u vodi. Međutim, mužjaka je po pravilu teže dresirati i voditi u lovu. Čim
polno sazri, iskoristiće svaku priliku da proluta ne bi li sreo ženku u polnom žaru, u kom
slučaju će vas i ostaviti, ako vam nije pod okom, jer je nagon za održanje vrste jači od
discipline. Od bolesti za mužjaka je karakterističan "nefritis" koji se javlja, obično posle
osme godine starosti. Ukoliko dobije infekciju od krpelja ili od buva najčešće postaje
neplodan, najmanje jednu godinu do potpunog oporavka (dlake). Preventiva je ovde
nedovoljna. Ukoliko kod ženki dođe do neželjenog parenja,  potrebno je dati Plivine
injekcije "Silbestrol" 0,5%, peti, sedmi i deveti dan po parenju, što  će sigurno sprečiti
začeće.
Parenje
Parenje pasa, odnosno polni  čin između mužjaka i ženke, nije uvek baš dobro
poznata stvar njihovim vlasnicima. Većina ljudi zamišlja parenje kao dobro poznati
"skok" mužjaka na ženku i to je to. To je zapravo tek početak parenja. Prirodna
kopulacija kod pasa traje od 2 pa sve do 60 minuta što znači da, kada kuje u teranju
pobegnu od kuće, dovoljno je nekoliko minuta da obave parenje, posebno ako ispred
dvorišta  čeka cela grupa zaljubljenih pasa. Nakon što mužjak zaskoči ženku, psi se
okrenu i ostanu spojeni sa polnim organima pa to izgleda kao da su se zalepili. Ovo je
sasvim normalna tok parenja. Na donjem delu penisa kod psa tokom erekcije nabreknu
dve kugle (još jedan razlog paničnom pozivu veterinaru) koje na neki način učvrste penis
u vagini kako ne bi došlo do prekida parenja. Na taj način se priroda pobrinula da seme
ostane u rodici i da ne sklizne van. Do potpune erekcije kod mužjaka dolazi tek nakon što
je penis već u vagini, i tada nabreknu spomenute kugle. U ovoj fazi dolazi do ejakulacije
prve frakcije ejakulata koja sadrži malo spermatozoida. Druga frakcija ejakulata je ona u
kojoj je najviše semena, a do ejakulacije te frakcije doći će 1 do 3 minute nakon spajanja
sa ženkom. Tada dolazi do okretanja mužjaka pri čemu penis ostaje u vagini i okrene se
za 180 stepeni. Mužjak prekorači preko ramena ženke sa svojim prednjim nogama i
okrene se tako da ostanu okrenuti guza prema guzi. Vrlo je važno da u ovoj fazi parenja
ne pokušavate razdvojiti mužjaka i ženku. Neupućeni vlasnici koji to pokušaju mogu 9
ozbiljno povrediti psa. Pošto psi u penisu imaju kost, dešavalo se da je prilikom takvih
pokušaja došlo do frakture kosti penisa što može imati vrlo ozbiljne pa i fatalne
posljedice po psa. Polni ciklus započinje krvavim iscetkom iz vagine koji vlasnici u
pravilu odmah primete. Ta prva faza ciklusa koju nazivamo proestrus traje u proseku 9
dana, no može trajati od 3 do 17 dana. U ovom periodu kuja je atraktivna za mužjake, no
ona će odbiti kopulaciju jer nije spremna. Nakon proestrusa nastupa faza estrusa u kojoj
je kuja spremna za parenje. Estrus traje u proseku 9 dana no, kao i prva faza ciklusa,
može trajati od 3 do 20 dana. Kod prosečne kuje ovulacija nastupa 2 dana nakon pojave
znakova estrusa, a optimalno vreme za parenje jest 2 dana nakon ovulacije. Kada su kuje
u dvorištu ili u boksu, a njihovi vlasnici ne žele da se one pare, preporučimo da ih paze
od prvog do zadnjeg dana teranja bez obzira na to što svi dani nisu plodni.
Štenjenje koćenje
Graviditet kod kuje traje 58-64
dana. U drugoj polovini graviditeta
počinju značajne promene i u ponašanju
i u fizičkom izgledu kuje. Trbuh i
mlečne žlezde se znatno povećaju, a
rastu i kujine potrebe za hranom, 2-3
nedelje pre štenjenja kuji bi energetski
trebalo pojačati ishranu. Stoga se
preporučuje ishrana sa  hranom za
štence, ili ishrana za gravidne kuje, sve
do završetka dojenja. Prve znake
štenjenja kuja pokazuje 24 h pre samog
početka štenjenja. Kuja liže vulvu,
uznemirena je, nekad odbija hranu, sprema leglo, traži sebi mirno mesto gde  će se
ošteniti, a neke čak i same nose mekše stvari na mesto koje odaberu za svoje ''gnezdo'',
stoga je na Vama da joj obezbedite  miran i tihi kutak, koji nije na promaji, kako bi u
miru i bez dodatnog stresa provela tih nekoliko sati koliko može trajati štenjenje. Neke
kuje su mnogo staloženije i mirno produ ovaj period.
Samo štenjenje je prirodan čin i većina kuja kroz njega prođe bez problema. Ako
ipak dođe do problema (slabi naponi, dug period izmedju izlaska dva šteneta, štenjenje
mrtvih štenaca) pozovite vašeg veterinara. Štenjenje je prirodan proces u kome, najčešće,
nemate potrebe da intervenišete. Ako neko štene nije u stanju da izađe možete biti od
koristi. Kada štene nije u stanju da samo nađe sise, vaša pomoć je dobro došla. Nikada ne
uzimajte štene od njegove majke, jer postoji opasnost da ga ona potom odbaci.
Da je porođaj  blizu, osim po ponašanju, ukazuje nam i rektalna temperatura  koja može
pasti za ceo stepen, a mlečna  žlezda se može  naliti  mlekom. U ovoj je fazi dobro kuju
izvesti , da bi obavila svoje fiziološke potrebe, budući da  sam porođaj  može trajati i
nekoliko sati.
Svako štene izlazi zajedno sa svojom posteljicom, koju obično, kao i pupčanu
vrpcu, pregrize kuja, no kod neiskusnih kuja je u početku potrebna pomoć vlasnika
(pustite je najpre da vidite hoće li instinktivno sama znati šta treba da radi). Ukoliko
porođaj prolazi bez komplikacija (tj. da je vremenski interval između izlaska dva šteneta  10
10-30 minuta, da su trudovi podjednako učestali...), sve se završava kroz nekoliko sati.
Preporučila bih Vam da neposredno po završetku porođaja kuju pregleda veterinar, kako
biste bili sigurni da su svi štenci izašli. Kontrolni ultrazvučni pregled bio bi koristan.
Nakon porođaja, kuja će sama preuzeti brigu o štencima (polizati ih i njuškom pogurati
prema sisama, kako bi posisali kolostrum), obrišete ih peškirom  i stavite u blizinu majke,
namestite ih za sisanje. Ukoliko kuja ima dovoljno mleka, štenci uglavnom sisaju  (jedu
svaka 2 - 3 sata) do 4 ili 5 nedelja starosti, kada im polako možete u jedan obrok ponuditi
dehidrat i postepeno ih privikavati na suvu hranu. Doba sisanja je doba kada vlasnik kuje
nema direktan kontakt sa štencima. Hraneći kuju posredno se brine o ishrani njenih
potomaka. To doba traje nešto duže od tri nedelje, tačnije od 23 do 25 dana. U prvih 14
dana, dakle, do trenutka kad štenci konačno progledaju, vlasnik će znati da su štenci siti
ako ih pri obilasku legla zatekne ili na sisi ili na spavanju. Ako nemirno cvile i puze
uokolo tražeci majku i intenzivno navlače naš prst izvesno je da u kuje nama dosta mleka.
U tom slučaju štenad moramo dohranjivati s nekoliko obroka dnevno, zavisno o kujinim
količinama mleka. Nadoknada se vrši jednim od vestačkih mleka. Mogu vam preporučiti
Royal canin, Bewi Dog – Welpem milch itd.
Štenci bi uz majku trebalo ostati do 8. nedelja. U delikatnom periodu za kuju i
štence od  prestanka sisanja do 2 meseca starosti preporučila bih vam hranu  Royal canin
Starter za štenad i za gravidne i kuje u laktaciji.
Redovna vakcinacija pasa značajna je za preventivu zaraznih bolesti  mogu  imati  fatalan
ishod. Od ovih bolesti oboljevaju i mlade i odrasle životinje. Godišnja vakcinacija je
ujedno i prilika da se izvrši kompletan klinički pregled i na vreme otkriju potencijalni
zdravstveni problemi.
Šema vakcinacije:
Vakcinacija šteneta: Prva vakcina sa 6 - 8 nedelja starosti; Revakcina sa 10 -12 nedelja
starosti; Busterizacija sa 4 - 5 meseci starosti.
Vakcinacija odraslog psa: jedan put godišnje; vakcinacija protiv besnila  1. vakcina sa
4. meseca starosti; dalja vakcinacija jedan put godišnje
Ishrana štenadi
Skeletni sistem-kostur psa ima 2
važne funkcije:1. da  čini potporu celom
telu i omogući pokretanje
tela(lokomociju) i  2.da  reguliše nivo
minerala u organizmu Najvažniji faktori
u razvoju skeletnih bolesti psa su:
-nasledni faktori
-režim ishrane
-nivo fizičke aktivnost štenaca
Režim ishrane tj.nutricioni
faktori, bitni za razvoj patoloških
promena skeleta, su sledeći:
-previše kalorija u obroku
-nedostatak i/ili disbalans odnosa kalcijuma i fosfora 11
- nedostatak i/ili disbalans vit.A i vit.D nedostatak i /ili disbalans nekih
oligoelemenata(zink,mangan,bakar). Pravilna  ishrana podrazumeva dobro izbalansiran
odnos hranljivih sastojaka koji su neophodni za pravilan rast kostiju,zuba,zdrave i snažne
zglobove,jak imuni sistem .
Najveći deo oboljenja skeleta odnosno kostura psa, a koji je poreklom od
nepravilne ishrane, ispoljava se za vreme rasta i pre svega kod pasa koji pripadaju
velikim rasama(Nemački ovčar,Doga,Rotvajler,Mastino  Napoletano, Briar,Zlatni
retriver.. ) Povećana težina štenaca utice na opterećenje skeleta i poremećaj pritiska na
zglobne hrskavice i metafize dugih kostiju.Taj pritisak remeti ishranu kostiju i odražava
se kao anomalija kostiju i zglobova.Sa druge strane,skelet je najvažniji rezervoar
kalcijuma iz koga organizam crpi kada je to potrebno.Prisustvo kalcijuma u tkivu u
momentu rodjenja je mali kod karnivora(pasa i mačaka) u odnosu na preživare(krave).Ali
,oni konzumiraju prvo mleko bogato kalcijumom i imaju jako brz ritam
okoštavanja.Smanjeno okoštavanje ili mineralizacija skeleta javlja se uglavnom kod
velikih rasa,i dovodi do spontanih preloma kostiju ( ''lom zelene grane'') a u odsustvu
traume i udarca.Takodje jedna od patoloških promena skeleta dešava se nenormalnom
transformacijom hrskavice u koštano tkivo na nivou dugih kostiju.Sve te bolesti se mogu
grupisati a mi ovom prilikom pominjemo neke od njih:Rahitis,juvenilna
osteofibroza,osteohondroza, Sindrom Wobbler, displazija kukova.
Uzajamno dejstvo genetskih i nutritivnih faktora na razvoj skeletnih bolesti
prikazan je u  sledećoj tabeli:
BOLEST                                   GENETSKI                                   NUTRICIONI
FAKTORI                                 FAKTORI
Rahitis                                       rasna predispozicija +                    nedostat. vit.D +++
Osteohondroza                          nasledni faktori  ++                        preterana ishrana Ca++
Sindrom Wobbler                      rasna  predispozicija +                   preterana ishrana +
Displazija kukova                      nasledni faktor ++                          preterana ishrana  +
 
Što se tiče ishrane štenaca u starosti od 10 do 12 nedelja, preporučuje se obrok
koji je dovoljno bogat mastima, pošto imaju ograničenu sposobnost da vare skrob.Posle
ovog perioda, potrebno je smanjiti količinu masti na  vrednost od 12 do 14 % sa ciljem da
se izbegne preterana energetska konzumacija. Proteini, koji imaju veliku biološku
vrednost (bogati lizinom i argininom) su važni  činioci u sintezi oseina,treba da budu
zastupljeni sa 28-32%. Hiperproteinska ishrana kod štenaca dovodi do nestabilnosti
ligamenata kuka (koksofemoralnog zgloba) i vodi ka promenama mišića tako da se
modifikuju mehaničke snage koje su odgovorne za artikulaciju kuka, i to je predispozicija
za razvoj displazije kukova.
Dnevni prirast štenaca  ne bi trebalo da bude preko 100 gr dnevno ukoliko se radi
o rasi srednje veličine (25-30 kg), a ako su u pitanju velike rase (40-45 kg)  dnevni prirast
štenaca bi trebalo da bude 200-230 gr dnevno.Greške u ishrani štenaca naknadno
komplikuju oboljenja koštanog sistema, i ako se na vreme ne dijagnostikuju ispoljavaju
se u svom najtežem obliku. Zato je potrebna prevencija koja počinje trenutkom odvajanja
od majke, uravnoteženom ishranom (vitamini i  minerali) i nastavlja se tokom rasta                  

Da li postoji zakonska zabrana za lov sa ,,Dogo Argentino,, rasom pasa?

O rasi

Dr Antonio Nores Martinez

Ova rasa potiče iz provincije Kordoba, koja se nalazi u centralnoj oblasti Republike Argentine. Njen tvorac je Dr Antonio Nores Martinez, čuveni doktor i član tradicionalne lokalne familije. Godine 1928, njegova strast prema psima, a verovatno i porodično nasleđe, uputili su ga ka postavljanju temelja i utvrđivanju standarda za novu rasu pasa koju je nazvao Dogo Argentino. Njegov posao bio je zasnovan na metodičnom ukrštanju nekoliko čistih rasa sa starim borbenim psom iz Kordobe, koji je bio veoma snažan i energičan, ali mu je nedostajala psihička i genetska stabilnost. Ova lokalna rasa, produkt ukrštanja Mastifa, Buldoga i Bulterijera, bila je široko poznata i cenjena od strane vatrenih ljubitelja pasa za borbu, u to vreme veoma popularne aktivnosti koja je uključivala sve društvene klase.

Posle temeljne i pažljive selekcije i studije karaktera, kroz različite generacije, Dr Nores Martinez je dobijanjem prve porodice postigao svoj cilj. U početku je bio opšteprihvaćen kao pas za borbu, međutim, ljubav prema lovu Dr Noresa Martineza odvela je pse u jedan od njegovih uobičajenih lovačkih pohoda, gde je nova rasa demonstrirala svoju vetšinu i postala ključna figura u svim njegovim izletima. Na taj način ubrzo je postao izuzetan lovački pas. Vremenom, ova moć prilagođavanja omogućila mu je veliku raznovrsnost funkcija i pretvorila ga u plemenitog saputnika, vernog i nenadmšanog zaštitnika.

Dvadeset i prvog maja 1964, ova je rasa priznata od strane Kinološke federacije Argentine i Argentinskog ruralnog društva, i registrovana u zapisniku o poreklu pasa. Tek je trideset i prvog jula 1973 prihvaćena od strane Međunarodne kinološke federacije kao prva i jedina argentinska rasa, i to zahvaljujući radu i trudu Dr Augustina Noresa Martineza, njenom tvorcu i nastavljaču.

Pas za lov na krupnu divljač, prijateljski raspoložen prema ljudima, naročito deci, odličan čuvar, odan, poslušan, i veoma stabilnog karaktera. Dogo Argentino je tih lovac, tako da ne uplaši plen, ima dobro čulo mirisa, pokretan je, hrabar i jak. Njegove glavne osobine su izdržljivost, snaga i energija koji mu daju skladnost figure i snažno razvijenu muskulaturu, što se razlikuje od njegovog umerenog i otmenog izraza.

Veoma je poslušan, stabilnog i pouzdanog karaktera što ga čini idealnim porodičnim psom; naročito je naklonjen deci prema kojoj je vrlo strpljiv i tolerantan.

Obuka i odabir pasa za lov!

.

Kinologija je nauka koja se bavi proučavanjem nastanaka i evolucije pasa. Psi pripadaju vrsti Canis, rodu Canida (mesojeda), porodici Carnivora (mesoždera). Prvi psi pripitomljeni su još pre 10 000 godina pre nove ere i od tada je pas verni čovekov pomagač u lovu.
Prema terminologiji koju lovci često koriste psi se dele na lovne i nelovne pse. Prema F.C.I standardu ( F.C.I. Međunarodna kinološka federacija) najznačajnije grupe lovnih pasa su Goniči i krvoslednici, Ptičari, Terijeri i dr.
Mi ćemo vam opisati neke vrste lovnih pasa, uglavnom goniča, koji se koriste u lovu u lovištima brdsko - planinskog tipa, kao sto je i naše lovište. Zajedničke osobine svih pasa ove vrste su da pronalaze i potom gone divljač, uglavnom lajajući na njenom tragu čime lovcu omogućavaju da je odstreli.

Srpski trobojni gonič

Trobojni gonič je pas srednje veličine, visine 45 - 55 cm za mužjake i 44 - 54 cm za ženke. Osnovna boja je tamno crvena sa crnim plaštom ili seldom na leđima. Crna boja se proteže od glave sa crnim tačkama na slepočnicama. Bela boja se proteže od njuske i formira potpunu ili delimičnu belu ogrlicu oko vrata. Beline se mogu nalaziti na prsima, sa unutrašnjih strana nogu i na repu. Belina ne sme zauzimati više od 1/3 površine tela psa. Najviše se koristi u lovu na zeca i lisicu. Zemlja porekla: Srbija.

Srpski (Balkanski) gonič

Srpski gonič, je pas mišićave konstrukcije, izuzetno živahan i energičan. Mužjaci su visine 46 - 56 cm a ženke 44 - 54 cm. Osnovne boje ove rase su smedje - crvena koja se preliva do žuto - crvene, sa crnim plaštom koji ide od glave, celom dužinom leđa. Na prsima je dozvoljena belina manja od 2 cm u prečniku. Uši su visoko postavljene, tanke, srednje veličine. Srpski gonič je veoma pouzdan pas, uporan kao gonič, koristi se uglavnom u lovu na zeca, lisicu, divlju svinju i dr. Zemlja porekla: Srbija.

Posavski gonič

Posavski gonič je pas srednje veličine, visine 46 do 58 cm, boje pšenično - žute, a moze biti i pšenično - rumene. Dlaka je duga 2 - 4 cm, gusta i tvrda. Bele boje se javljaju na glavi u obliku lise, na vratu, na šapama i na vrhu repa. To je izuzetno poslušan pas, odličnog njuha, uporan u pokretanju i gonjenju divljači. Može se koristiti i kao krvoslednik. Koristi se uglavnom u lovu na zeca i lisicu. U zadnje vreme se pokazao kao odličan pas u lovu na divlje svinje. Zemlja porekla: Hrvatska.

Bosanski oštrodlaki gonič - Barak

Bosanski oštrodlaki gonič - Barak je srednje krupan pas, dugačke, jake i tvrde dlake po celom telu, dugih i izraženih obrva. Osnovna boja može biti pšenično - žuta, crvenkasto - žuta, zemljasto - siva ili crnkasta. Često ima belina na glavi, ispod vrata, na prsima ili na donjim delovima nogu i repa. Visina mužjaka je 46 do 56 cm, idealno 52 cm; ženke su nešto manje. Barak je odličan gonič, uporan u gonjenju i otporan na veliku hladnoću. Zemlja porekla:Bosna i Hercegovina

Crnogorski planinski gonič

To je pas srednje veličine, veoma živahan i radan. Osnovna boja je crna. Svetlija boja dlake je iznad očiju, na njušci i donjim delovima nogu. Ova svetlija boja može biti svetlo crvene, crvene ili smeđe - crvene. Svetlija boja na prsima ne sme biti veća od 3 cm. Uši su visoko postavljene, tanke, srednje veličine i više. Visina mužjaka je 44 -54 cm, a za ženke 48-49 cm. Planinski gonič je pouzdan i poslušan pas. Zemlja porekla: Crna Gora.

Nemački lovni terijer

To je malen, crn i taman, snažan i živahan pas. Dlaka je gusta i tvrda. Osnovne boje su crna, tamno - smeđa ili pepeljasto siva, sa crvenkastim delovima oko očiju, na njušci, prsima, nogama i korenu repa. Postoji tolerancija za manje beline na prsima. Visine je 33-40 cm. Nemački lovni terijer je izuzetno hrabar pas. Lako se obučava i poslušan je. Zbog svojih osobina koristi se u lovu sitne divljači, stetočina - pre svega lisce.Koristi se u lovu na divljie svinje pa čak i medveda. Zemlja porekla: Nemačka.

Obuka psa za lov

Izbor šteneta

Da bi ste pravilno odgajili i obučili psa za lov na samom početku treba izabrati adekvatnu rasu psa. Pri tome treba imati u vidu: način lova kojim želite da se bavite, vrstu divljači koju ćete loviti, lovište, odnosno konfiguraciju terena na kojima ćete izvoditi lov i sl. Štene treba izabrati od poznatog odgajivača. Štene mora imati rodovnik, odnosno poreklo, mora biti pravilno odgajeno, tipičnog izgleda za svoju rasu, bez vidnih mana kao sto su deformacije udova, nepropisna boja dlake, mora biti vaksinisano i zastićeno od bolesti.

Ishrana i nega psa

Da bi od vašeg ljubimca postao dobar lovački pas, morate mu obezbediti adekvatne uslove za odgoj, pre svega pravilnu i kvalitetnu ishranu, smeštaj u higijenskim uslovima, redovno i pravilno održavanje higijene psa. Što se tiče ishrane pasa, treba znati da su psu za pravilan razvoj potrebni hranjivi sastojci: proteini, belančevine, vitamini, masti i dr. Ovo se obezbeđuje upotrebom raznovrsne hrane, kao sto su mleko, meso, povrće i sl. U tu svrhu najpodesnija je tzv. komercijalna hrana, gotova hrana koja se kupuje u trgovini i koja u sebi sadrži sve neophodne sastojke za pravilan razvoj i rast psa. Pri tome treba koristiti hranu proverenih - poznatih proizvođača, afirmisanih na tržištu.

Osnovna obuka

Osnovnu obuku psa treba započeti sa starošću šteneta od 4 - 5 meseci. To je tzv. "sobna" obuka, i svodi se uglavnom na navikavanje psa na ogrlicu, na povodnik, na komande "dodji" i "ostavi", navikavanje psa na domaću stoku i sl. Osnova ove obuke je u stvari nagonjenje psa da čestim ponavljanjem odredjenih radnji iste zapamti i učvrsti u svom ponašanju. Izvođenje ove obuke treba početi postepeno, sa sve češćim ponavljanjem. Prilikom dobro odradjenih komandi, psa treba nagraditi, pomilovati ga, dati mu parče hrane. Upotreba prisile tokom obuke je poželjna, jer pas jako dobro pamti naneti bol. U tu svrhu može se koristiti trzaj povodcem, udarac bičem ili tankim prutem. Upotreba prisile mora biti odmerena, sa istom ne treba preterivati, naročito se pas ne sme tući bez razloga jer to može izazvati negativan efekat.
Veoma bitano u obuci lovačkog psa je navikavanje na pucanj. Sa ovim treba početi još dok je štene. Za početak se mogu koristiti manje petarde koje treba najpre bacati daleko od psa, a u narednim danima sve blize. Kako je pas stariji može se koristiti i pucanj iz puške. Najbolje je ukoliko imate strelište u blizini, psa povremeno dovoditi i približavati ga postepeno mestu pucanja. Jako je bitno u početku ne preterati sa ovom obukom, jer greške mogu izazvati suprotan efekat.
Prilikom izvodjenja svih obuka, psa treba svo vreme zvati istim imenom, koristiti istu pištaljku ili rog, koje ćete kasnije koristiti u lovu. Psa treba obučavati samog, da mu drugi psi ne bi odvraćali paznju.

Obuka u lovištu

Rasni lovački psi, goniči, terijeri i drugi, imaju veoma izražen prirodni nagon za nalaženje, pokretanje i gonjenje divljači. I pored toga potrebna je određena obuka psa u lovištu, na terenima određenim za to, ili na ograđenim površinama za obuku, tzv. "gaterima". Opšte je mišljenje da sa ovom obukom treba početi sa starošću psa od 7-8 meseci. Prilikom izvođenja psa u lovište, u početku ga treba češće dozivati i navikavati ga da dolazi na vaš poziv. Ukoliko pas krene i goni neželjenu divljač, npr. srne, treba zaustavljati gonjenje. Ukoliko je pas do tada dobro obučen da dolazi na vaš poziv, ovo će biti lako izvodljivo. Ukoliko pas goni divljač, istog treba sačekati da završi sa gonjenjem, i onda ga dozvati i vezati na povodac. Ukoliko pas ostane sam u lovištu, to dovodi do toga da on gubi vezu sa lovcem, i ne moze se više kontrolisati na terenu. Takođe pas prilikom povratka kući iz lovišta može da strada lutajući. Iz tih razloga obuku psa u lovištu treba izvoditi jutru, ili tokom dana a izbegavati večernje sate ili noć.
Psu ne treba dozvoliti da odlazi, tj. prilazi kod svakog. Psi to čine iz radoznalosti ili ocekuju hranu. Najbolje je zamoliti ostale lovce da psa u tom slučaju oteraju.
Nakon odstrela divljači ispred psa on će sve više razvijati sklonost ka nalaženju i gonjenju te vrste divljači.

wild boar

Ring-neck  Pheasant

Pheasant Hunting Basics

Breeding Habits     Daily Movements    Ring-neck Habitat

Tips for Early-Season Pheasant Hunting     Tips for Late-Season Pheasant Hunting 

 Hunting Pheasants in Row crop Fields     Hunting Pheasants in Tall Grass   

Hunting Pheasants in the Snow

ROOSTERS have a dark reddish copper breast with lighter copper-colored sides and back, a powder blue rump patch and a vivid white ring around the neck. The head is iridescent greenish black, with a red wattle around the eye. The brownish tail measures 18 to 26 inches in length and has numerous black bars. The bright colors make roosters attractive to hens and visible to other roosters.

HENS (inset) are dull beige, with brown and cream-colored mottling from head to tail. The mottling fades to a uniform beige toward the underside of the body. The dull colors help to camouflage hens from nest and brood predators. A hen’s tail is considerably shorter than that of a rooster, ranging from 8 to 12 inches in length, but it has a similar barring pattern.

Breeding Habits  Back up

You’ve probably heard the raspy "kaw kawk" call of a rooster pheasant on a spring morning or evening. The call, given at about three-minute intervals, serves to claim a territory and attract hens. Ring necks are polygamous, so one rooster may draw a harem of a dozen or more hens. This numerical imbalance explains why roosters-only hunting regulations are effective. Even if 90 percent of all the roosters are harvested, there are enough left to breed with the remaining hens.

Roosters entice hens to breed by strutting with feathers ruffled, ear tufts erect and wattles swollen and bright red. The eggs are laid in a small, oval-shaped depression scratched into the ground by the hen and lined with grasses and possibly some feathers.
Hay mowers destroy many pheasant nests, and predators, particularly skunks, raccoons and snakes, eat a large number of the eggs. House cats, foxes and hawks take many of the chicks. If the nest is destroyed or raided and the hen is not killed, she will usually nest again. If the second nest fails, she may try a third. But the number of eggs decreases each time.
The eggs hatch in early summer, and the hen stays with her brood for 2 to 3 months, until the birds approach full size. By the time hunting season starts, most roosters have fully colored plumage, unless they were hatched very late in the season.

Daily Movements Back up

Hunters can greatly improve their success by understanding the ring neck's daily movement pattern. Cover that typically holds lots of pheasants in morning and evening, for instance, may hold only a straggler or two in midday. Although movement patterns vary in different habitat types, they’re fairly consistent in a given area, barring bad weather or exceptionally heavy hunting pressure. The most common scenario is as follows:
Just after sunrise, pheasants fly or walk out of their roosting cover, stopping to pick up gravel on the way to their morning feeding area, which is usually some type of crop field. After feeding for an hour or two, they move to loafing cover, such as the grassy fringe of a crop field, or they return to their roosting cover. They go out to feed again about an hour before sunset, then settle back into roosting cover for the night.
In most cases, daily movements take place within a surprisingly small area, usually no more than one-half mile in diameter. In some habitats, however, ring necks move even less than that. For instance, they may stay in a "dirty" (weedy) cornfield all day, because there’s plenty of food and ground cover. Similarly, they may stay in their roosting area all day, if there are enough weed seeds to provide adequate food.
A period of extreme cold or a heavy snow may keep the birds holding tight in dense cover for several days. Heavy dew, however, will keep birds out of the grass. On a warm winter day, they often stay out all day long, scratching for food. When hunting pressure is very heavy, they spend more time in thick cover than they otherwise would.

Ring-neck Habitat Back up

Ring neck  pheasants are birds of the farm country. Ideal habitat consists of 55 to 70 percent crop fields, preferably corn, soybeans or small grains, with the remainder wetlands, undisturbed grasslands, small woodlots, thickets and brushy or grassy fence lines or ditches. Any of the following habitat types are likely to hold ring necks.

CATTAIL MARSHES provide excellent escape cover and winter cover. Pheasants can easily hear predators moving through the dense cover, and they can burrow under it during a severe blizzard. WETLAND FRINGES make good nesting and roosting areas. Tall grasses grow there, because the ground is generally too wet to plow. STREAM CORRIDORS furnish permanent pheasant cover. Because the low-lying ground adjacent to the stream does not make good cropland, it is rarely plowed. DRAINAGE DITCHES may offer the only grassy cover in intensively farmed areas. Pheasants find loafing or roosting spots that are out of the wind along the slopes of the ditches. ROADSIDE DITCHES that are not routinely mowed or burned provide loafing and roosting cover. Ditches with standing water often have a growth of cattails that make good winter cover. RAILROAD RIGHTS-OF-WAY are usually allowed to grow into brushy cover that makes excellent pheasant habitat. Abandoned rights-of-way are best of all. ABANDONED FARMSTEADS offer good escape cover and winter cover. Groves and buildings break the wind, and grasses and brush that develop in open areas furnish ground cover to protect the birds from predators. BRUSHY FENCE LINES, especially wide strips with plenty of tall bushes or trees, make prime year-round pheasant cover. GRASSY TERRACES, intended to reduce erosion of cropland, make good loafing and roosting sites close to feeding areas. SHELTERBELTS provide tall, dense escape cover and prevent windblown snow from clogging the birds’ nostrils and suffocating them. RETIRED CROP FIELDS that grow up to grassy cover are prime nesting areas. Unlike hay fields, they will not be mown during the nesting season. GRASSY FRINGES of crop fields make good midday loafing sites and, if the grass is tall enough, the birds may roost there as well.

Pheasant Hunting Basics Back up

Pheasant hunting requires some advance preparation. First, you’ll need to do a little preseason scouting; it will pay big dividends later. Most fish and game departments make annual pheasant counts in late summer and publicize the results before the season opens. Study this information; then do a little research of your own. Drive around in early morning or late afternoon watching for birds on the roadsides. When you find a promising area, talk to the landowners and ask for permission to hunt once the season begins.
Make sure you are properly outfitted. General-purpose pheasant-hunting garb consists of a blaze-orange hunting jacket with a good-sized game pouch, brush pants and a blaze-orange cap that makes it easy for your companions to see you in tall cover. Comfortable boots that provide good ankle support are a must for long-distance walking.
Learn two take your time on the shot. When a gaudy rooster bursts from cover with a boisterous cackle, even veteran hunters lose their composure. If you make the mistake of rushing your shot, the bird will fly away unscathed. If you do manage to hit the bird at close range, there won’t be much left of it.
Statistics show that more than 3 times as many pheasants are taken in the first half of the season as in the last. That’s because most hunters want to get the "dumb" young birds. Hunting pressure is normally heaviest on opening weekend and tapers off steadily through the season.
Once the young birds are "educated," hunting becomes much tougher, but the competition for hunting spots decreases greatly. For this reason, many experienced hunters prefer the late season.
Because the birds’ behavior changes so much over the season, your success will improve greatly if you learn to tailor your hunting tactics accordingly.

Tips for Early-Season Pheasant Hunting Back up

Early in the season you can find pheasants most anywhere, including grass fields, cattail sloughs, cornfields, roadside ditches and brushy draws. They may be in light or heavy cover. Public hunting areas, though crowded, produce a lot of birds. Here are some early-season hunting tips:
•Wait until the initial opening-day barrage is over, and then go back through areas that have already been hunted. Birds flushed by hunters move between different fields throughout the day.
•Look for dense or hard-to-reach cover that would discourage all but die-hard hunters.
•Work short-grass loafing areas adjacent to crop-fields. These spots "burn out" early, however, and then hold only hens.
•For the close-range shooting likely in early season, most hunters prefer improved-cylinder or modified-choke shotguns with high brass, size 6 or 7 1/2 shot.

Tips for Late-Season Pheasant Hunting Back up

Many veteran pheasant hunters would rather hunt in late season than fight the early-season crowds. Although the birds "wise up" in a hurry, you can still have good success in late season if you proceed as follows:
•Look for wetlands and other very dense cover areas. As the season progresses, birds seek heavier and heavier cover.
•Try to find offbeat spots, such as a small clump of trees and brush in the middle of a section. Most hunters are not willing to walk this far to work a small piece of cover, so these spots sometimes load up with birds.
• Check any road ditches with dense cover, such as cattails or horsetail. Ditches give the birds easy access to the gravel needed to grind food in their gizzard.
• Work grassy ditches, sloughs or other brushy cover adjacent to newly harvested crop fields. If you watch as a cornfield is being picked, for instance, you’ll often see birds flying into these areas.
• Keep noise to a minimum. Pheasants rely heavily on their hearing to detect danger and will often flush hundreds of yards ahead if you slam your car door or yell at your hunting partner or dog. The birds get jumpier as the season progresses. Noise is not as big a problem on windy days.
• For long-range shots often required in late season, use a modified or full-choke shotgun with high brass, size 4, 5 or 6 shot.

Hunting Pheasants in Row crop Fields  Back up

Today’s clean, well-manicured row crop fields are less than ideal for pheasant hunting. The birds often begin running out one end of the field soon after hunters walk into the other.

In years past, hunting a row crop field was much like hunting a block of grassy cover. The crops were much shorter and there was considerably more weedy ground cover than is the case today. Pheasants held much longer, so one or two hunters could work the field and have a good chance of flushing birds at close range.
If you’re lucky, you may still find an occasional dirty field; if you do, it will probably hold more birds than other nearby fields.
The open rows in today’s clean fields make perfect running lanes for pheasants. The only practical way to hunt such a field is by driving it with a group of hunters and placing posters at the end.
Some hunters who own good bird dogs refuse to hunt clean fields because they’re not conducive to good dog work. Even a well-trained dog finds it hard to resist chasing a rooster down an open corn row. But in early season, when a high percentage of the crops are still standing, there may be no other choice, because that’s where the birds are.
Don’t ignore crop stubble, especially if it has scattered weed patches. The stubble makes a prime feeding area and is usually high enough to conceal a sneaking rooster.
Hunting row crop fields is most productive the first and last two hours of the day, although they may hold pheasants anytime. Avoid hunting these fields in windy weather. The rustling leaves are so noisy that you may not hear the birds flush. And you probably won’t be able to hear the footsteps of your hunting partners or your dog.
When hunting row crop fields, follow these simple guidelines:
•Try to drive manageable strips, no more than two hundred yards wide. It’s very difficult to pin birds down in a huge field, no matter how many hunters in your party.
•Small parties can work big crop fields by concentrating on edge rows, always pushing them toward the corners.
•Don’t attempt to hunt a row crop or stubble field unless you have posters at the end, preferably at intervals of no more than 60 yards. Posters must remain silent and as inconspicuous as possible, so as not to alert the birds. Otherwise, they may flush prematurely.
•Posters and drivers should wear a blaze-orange cap when hunting crop fields; this way, they can see one another more easily in the tall cover.
•Drivers should walk into the wind; this way, the birds are less likely to hear them coming, and dogs can pick up scent more easily. A favorable wind also helps the dogs hear running pheasants.
•Position drivers at 15- to 20-yard intervals, and make sure the middle drivers stay a little behind the outer drivers; this way, the birds usually funnel toward the middle. Drivers should zigzag a little to keep the birds from stopping or doubling back. lf there is thick cover adjacent to the field, include it in your drive.
•Be alert when drivers approach posters; birds running down the rows will be trapped near the end and many may flush at once. Never shoot at birds flying low over the field; there could be another hunter in the line of fire.
•Flushers generally work best in open crop fields; pointers may have difficulty pinning the birds down. In cut fields, however, birds often hold under fallen leaves and stalks, where pointers can pin them down more easily.

Hunting Pheasants in Tall Grass Back up

Most tall grass fields in pheasant country are a result of federal land-retirement programs intended to reduce crop production and combat soil erosion. Farmers receive government payments for keeping their land idle. After the land is taken out of production, it is planted with a variety of grasses to stabilize the soil while providing cover for wildlife.
The "Soil Bank" program, in effect from 1957 to 1963, is credited for greatly improving pheasant populations throughout the plains states. In west-central Minnesota, for instance, pheasant counts doubled within two years of the program’s inception. Six years after the program ended, the pheasant population had plummeted to one-fifteenth the level in peak program years. The Conservation Reserve Program (CRP), which began in 1985, has also been very successful in bolstering pheasant populations. In Iowa, for example, the pheasant harvest increased about 50 percent during the program’s first six years.
CRP fields make better pheasant habitat than hay fields. They provide ideal nesting and roosting cover and, unlike hay fields, are not mowed around nesting time. Mowing destroys the nests or kills the chicks. The government may grant permission to mow CRP fields, however, in cases of severe drought that results in a food shortage for cattle.
Most grass fields contain little pheasant food, so the ones near crop fields are likely to hold the most birds. Height and density of cover are also important. Tall, dense fields are much better than short, sparse ones.
You can find birds in grass fields throughout the hunting season, as long as a heavy snowfall doesn’t flatten the cover too much and force pheasants into brushy cover, woodlots or wetlands.
Pheasants usually fly out of grass fields within two hours after sunrise, then return in mid- to late morning, after they finish feeding. They normally fly out to feed again in late afternoon. Spend some time watching them with binoculars to get a better idea of their daily movement schedule.
Dog work in grassy cover is best on humid days, because moist grass holds scent better than dry grass. But if the grass is too wet, pheasants won’t stay in it.
A good flusher is especially important in hunting tall grass cover, where there is nothing to stop the birds from running and downed birds are notoriously hard to find. Some pointers can learn to follow and relocate running birds, but others find it hard to pin them down; when they’re pointing, the bird is running ahead.
With a big group of hunters, you can drive a large grass field much as you would a crop field. Start at one edge of the field, spread out at about 15-yard intervals and start walking. When you reach the end of the field, move over and take another swath in the opposite direction. Continue until the entire field has been covered. Posters can be used, but are not as essential as in hunting crop fields; in the heavier cover, the birds are not as likely to run to the end of the field. As in crop field hunting, all hunters should wear blaze-orange caps.
Another effective way to hunt tall grass, especially for one or two hunters, is to start on the downwind side and follow your dog. Don’t try to tell the dog where to go; allow it to work out every scent trail. Make sure, however, to work the edges, especially those adjacent to crop fields.
If you don’t have a dog, the only option is to hunt very slowly, stopping periodically to make the birds nervous. On a quiet day, you may be able to hear birds moving through the grass.

Hunting Pheasants in the Snow  Back up

A heavy snow immediately changes the way pheasants behave, forcing you to modify your hunting tactics. You’ll no longer find birds in light cover, such as grass fields, because snow mats down the vegetation. Instead, look for them in spots that offer secure overhead cover and protection from the wind, such as dense cattail marshes, brushy draws and woodlots.

The first snowfall of the year makes birds nervous. Most of them have never seen snow and it seems to confuse them. You’ll often see them standing out in the open or scurrying across roads when the snow starts to fall.
The birds frequently allow themselves to become snowed in beneath the cover. Sometimes they will stay in their hiding spots for a day or two after a snowstorm has subsided. But, in most cases, they come out to feed on the first calm, sunny day following a snowstorm.
Although pheasants tend to be spookier when snow covers the ground, they’re more concentrated and easier to find than they were in early season, because there is much less usable feeding area and hiding cover. Birds congregate in areas where they can find food most easily. Sometimes a prime feeding area will attract birds from several sections of land.
Watch for groups ,of feeding birds as you drive around, and look for feeding sign, such as ground scratchings, as you hunt. Be sure to work any brushy cover, such as willow clumps, plum thickets and shelterbelts, near feeding areas.
Always look for fresh pheasant tracks to determine if birds are using an area. With a little practice, you’ll be able to distinguish the tracks of a rooster from those of a hen; a rooster’s tail usually leaves a drag mark in the snow.
Following rooster tracks can be a productive hunting method, but only right after a snowfall. Otherwise, you won’t be able to determine if the tracks are fresh.
Most hunters prefer to use flushing dogs in heavy snow. Birds hunkered down in a snow clump emit very little scent. A pointer, which relies mainly on air scent, may run right past the clump; a flusher, which trails ground scent, will stick his nose into it.
Many hunters make the mistake of dressing too warmly when hunting in snow. A heavy parka will cause you to sweat when you walk, and you’ll get colder than if you wore a lighter coat. Heavy felt pack boots also make your feet sweat; lightweight, insulated Gore-Tex boots keep them warm and dry.
When hunting in snow in late season, use a full- or modified-choke shotgun and size 4 or 5 shot, because the birds tend to flush wild. Some hunters even use 2 shot for extra distance. When birds get this spooky, it’s difficult to hunt alone successfully. If a partner approaches from the opposite direction, however, one of you will probably get some shooting.

moj pas Musa :)))))  !!!!!

KAKO LOVITI DIVLJE SVINJE_____U letnjem periodu obilazim kaljužišta i mesta u šumi gde ima vode. Po svežini blata na okolnim stablima određujem kada su poslednji put ovamo dolazile, a po visini blata na drveću ocenjujem veličinu svinja. Vepar često kljovama ostavlja ožiljke na kori. Svinje više vole da se češu o stabla glatke kore, a ako u blizini kaljužišta nema takvih, koriste bilo koja. Zasedu postavljam na podesnom stablu u blizini kaljužišta. Međutim, nema strogog pravila kada će svinje doći na kaljugu. Mogu još pre zalaska sunca, ili sa prvim mrakom, ili čak pred ponoć. Ipak, vole da pre odlaska na svoju noćnu aktivnost dođu da se okaljužaju kako bi ih sloj zalepljenog blata štitio od nesnosnih komaraca. U kaljugu koja "radi" dobro je prosuti par litara nafte. Kada osete naftu u kaljužištu svinje dolaze da se kaljužaju kao očarane. Verovatno se na taj način štite od krpelja, komaraca i drugih napasnika.
Pogodno mesto za doček divljih svinja su stabla divljeg voća koja se nalaze na ivici šume ili šumskim proplancima. Svinje posebno vole dud, ringlov i divlju krušku. Kada voće sazri i počne padati na tlo, svinje vrlo rado dolaze da se goste. Evo zgodne prilike za zasedu.
U periodu kada je pšenično zrnevlje mlečno, svinje obožavaju da ga jedu. Klasje otrgnu sa vlati, sažvaću ga, a plevu i, čvrste vlaknaste ostatke ispljunu. Kroz pšenicu ostavljaju staze, a i veće polegnute površine gde spavaju, a prasad se igra. Na mestima gde izlazv iz šume i ulaze u polje pšvnice treba postaviti zasedu. Ako je u blizini polja i voda, to je odličan izbor za doček svinja.
Kada se pšenica skine sa polja, svinje izlaze na strnjiku da riju. Ukoliko je leto sušno ne vredi čekati. Ali kad padne jak letnji pljusak i zemlja ovlaži, svinja rado izlazi iz gustiša da rije po strnjiki. Ne izlazi duboko u tablu i bira dolje i niže delove table gde jv zemlja mekša i bogatija glistama i ostalim mekušcima.
U jesen, kad kukuruz počne da zri, čopori svinja su uveliko u tablama pod kukuruzom. Obožavaju da jedu mlečan kukuruz i zato prvo biraju table sa ranim sortama. Prave ogromne štete jer ruše stabljiku na zemlju, a odgrizu zalogaj dva sa klipa. Noću se kreću po tabli, veoma su bučne, čuju se daleko, ali teško izlaze iz table. Često dođu do same ivice polja sa kukuruzom, ali ne izlaze napolzv. Ipak, izlaze ako u tabli nema vode ili kaljuge, izlaze da bi se u šumi do mile volje češale o stabla, izlaze da bi u ranu jesen skupljale žir koji pada sa hrasta, a time obogatile ovaj jednolični jelovnik koji im se nudi u tabli sa kukuruzom. U kiši često izlaze iz table da bi se malo "promuvale" po čistom terenu. Posle kiše obilazim tablu i po tragovima tražim mesto (gde svinje najčešće izlaze iz kukuruza i prelaze u šumu). Dugogodišnjim praćenjem i osmatranjem ustanovio sam da svinje godinama koriste iste staze, premete i prolaze. Međutim, pravi su majstori da koriste prirodne zaklone, najveće gustiše, mlake i trstike. Na mestima gde ulaze u šumu treba postaviti zasedu.
U oktobru parenje svinja je uveliko počelo. Vepar tera od krmače nazimad i mlađe veprove, pa ih nije teško čuti u tabli. Opreznost mu opada, mnogo luta. moguće ga je videti i tamo gde ga nikada ne bismo očekivali. Često ide rubom kukuruza ili šume, pa ga je sada mnogo lakše odstreliti. Posebno su pogodne noći sa punim mesecom. Tada silazim sa visoke čeke i lagano se krećem uz rub kukuruza vrebajući vepra kada se pojavi na ivici table. Naravno uz prethodni dogovor sa ostalim kolegama kojom ivicom kukuruza će se kretati.
Zima je period kada nastaju "crni dani" za "crnu" divljač" To je period kada se najviše i najlakše lovi. Pored toga hrane je malo i mora mnogo lutati. Na mestima gde je zimska prihrana divljači ne bi trebalo loviti svinje da bi se sva krupna divljač navikavala da tu dolazi.
Kad padne prvi sneg u lov na divlje svinje ne treba ići isti dan. Razlog je što je sneg za svinje, naročito mlađe, velika novost i iznenađenje, tako da se prve noći neće kretati po lovištima u potrazi za hranom. Nakon dvatri dana će se privići na sneg i sve će biti "normalno".
Po snegu je moguće loviti svinje praćenjem svežih tragova. Potrebno je belo maskirno odelo. dosta kondicije i savršeno poznavanje terena, Naročito je važno tačno proceniti u kom gustišu su svinje zalegle, sa koje strane im prići i gde zatvoriti "rupe" kuda će se pokušati izvući,
Kada se lovi sa visoke čeke, dobro je postaviti blizu nje odstreljenog psa lutalicu, mačku ili uginulo prase. Hrane je sada malo, a svinje animalne belančevine posebno vole. Pored toga lako ih pronađu svojim izoštrenim njuhom.

Lov prigonom

Ovaj način lova primenjuje se u zimskom periodu kada u šumi opadne list. Organizator lova najpre mora utvrditi u kom se "šumskom odeljenju" svinje nalaze kako bi se što bolje organizovao pogon. Ponašanje divljih svinja u ovakvim lovovima je različito, a ponekad teško predvidljivo. Kad ovakvi lovovi počnu, svinje dozvoljavaju da im se pogon približi, pa se tek onda dižu ispod nogu lovaca. Ako su pogoni učestali u istom šumskom reviru, svinje se lako i rano podižu, ne čekaju da im se pogon približi, već se "izvlače" bočno ili napred prema dočeku, najčešće kroz mlake i najgušće čestare. Često zastaju pred linijom dočeka, osluškuju, njuše i na najmanji sumnjivi znak, samo njima znan, vraćaju se nazad pokušavajući da se probiju kroz pogon. Znaju da se pritaje u najnepristupačnijim gustišima i kad im se pogon približi, iskoriste zbunjeiost i nesmotrenost lovaca i uspeeaju da se probiju. Zbog neprohodnosti terena u ovakvim mestima se pogon najčešće pokida. Na ovakvim šumskim terenima lotrebno je postaviti iza linije pogona, uz staze i prelaze preko šumskih proseka, manju grupu lovaca koj bi sačekivala svinje koje se probiju kroz pogon.
Uspeh ovih lovova pored dobre osmišljenosti i pravilnog vođenja pogona zavisi od discipline svih učesnika lova.
Prigonom se lovi najčešće uz pomsć pasa. U Vojvodini se najviše koristi nemački lovni terijer. a u poslednje vreme i brakjazavičar. Premda je NLT u lovu na divlju svinju vrlo upotrobljiv pas, ne favorizujem ga iz nekoliko razlga lako strada zbog svoje srčanosti, divljač daleko goni, gubi kontakt sa vodičem pa se često gubi u lovištu, brzina kretanja mu nije usklađena sa kvalitetom nosa te lako gubi trag. U lovu na divlju svinju koristio sam oštrodlakog jazavičara sa čijim sam radom bio veoma zadovoljan. Iako spor u odnosu na druge pse, on goni istrajno i sigurno, sa dubokim glasom, ne goni daleko, nikad se ne gubi, na krvnom tragu je neprevaziđen. Desilo mi se da je pored mnoštva terijera i ponekog ptičara, mali jazavičar prvi pronašao divlju svinju i svojim dubokim glasom je oblajzvao. Na čeki je miran i uvek pri ruci sa svojim vrhunskim njuhom. Prava je šteta što ga naši lovci na krupnu divljač još nisu otkrili.
Za lov na divlju svinju izbor oružja i municije je veoma bitan. Kad je u pitanju žljebljeno oružje, naši lovci često polemišu oko izbora kalibra. Po meni, za efikasan odstrel "crne" divljači najvažnije je mesto pogotka, zatim konstrukcija zrna i njegova težina, a na kraju kalibar oružja. Moj favorit je kalibar 30-06, a cenim i kalibar 8 h 57 JZ. Što se tiče izbora zrna ono treba da bude što tvrđe i što teže. Impresioniran sam učinkom zrna Nosler težine 180 grejna.
Kada lovim sačmarom koristim isključivo jedinačna zrna tipa Breneke. U gustišu dobro drže pravac, a njihova težina od tridesetak grama ima dovoljno energije za obaranje i najkrupnijeg vepra.

EPANJEL BRETON

Standard br. 95 - Francuska

Istorijat: Epanjel breton potiče iz centra Bretanje. Njegovi preci su verovatno bili psi za lov ptica, poznati u srednjem veku i opisao ih je Gaston Febus. Bez dileme jedna je od najs-tarijih rasa ptičara u Francuskoj.
Odgajivačka selekcija stvorila je visoko upotrebljivog ptičara, kakvog danas poznajemo.
Prvi predlog standarda sastavljen je 03.09.1907. a usvojen 07.06.1908. Posle izmena 1923. i novih korektura 1933. i 1956. bio je važeći do danas. (14.04.1995.)
Opšti izgled: Elegantan i stamen, veoma snažan mali pas.Pun supstance, ali bez težine. Živahan, sa otresitim pogledom. On pokazuje tip malog, kvadratičnog psa punog energije.
Proporcije: Dužina tela jednaka je visini grebena (pas može da se stavi u kvadrat). Pune grudi dopiru do visine laktova.
Giava: Idealan odnos lobanje i njuške je 3:2, odnosno oko 12 cm prema 8 cm.
Karakter: Uravnotežen, bezazlen, blag. Strastven lovac. Druželjubiv. Idealan pratilac.
Glava:
Lobanja: Posmatrano od napred, kao i iz profila, lobanja je zaobljena. Gledano odozgo, strane njuške su takođe zaobljene. Granične linije lobanje i njuške su paralelne ili veoma blago divergentne. Mereno u visini jagodičnih kostiju širina lobanje iznosi približno 11-12 cm.
Stop: Uprkos blagom nagibu, jasan prekid.
Lični deo:
Nosna pečurka: U tamnijim bojama tela, bez obzira da li je pas beo i oranž, beo i braon ili crn i beo. Nozdrve dobro otvorene.
Njuška: Ravna, kraća od lobanje.
Usne: Tanke, prilično napete, priležuće. Postrano gornja usna blago prekriva donju.
Zubalo: Potpuno makazasto.
Nadočni lukovi: Čine blag luk.
Oči: Prilično okrugle, postavljene vodoravno. Boja u saglasnosti sa bojom nosne pečurke i bojom dlake. Otresit i živahan pogled.
Uši: Visoko usađene, trouglaste sa blago zaobljenim vrhovima. Prekrivene talasastom dlakom i nošene ravno ka obrazima. Povučene ka napred ka obrazima, vrh ušne školjke ne sme se pružati preko baze lobanje.
Vrat: Srednje dug, Dobro ograničen od plećki. Tanka koža, meka i labava, ali ipak bez nabora.
Telo
Gornja linija: Ravna i čvrsta.
Leđa: Kratka i ravna
Slabine: Kratke, široke i čvrste. Duge oko 8-10 cm.
Sapi: Veoma blago nagnute
Kukovi: Niži od grebena. Blago istureni. Kvrga kuka leži u nivou leđa.
Grudi: Siroke, sa dobro zaobljenim rebrima. Unazad dobro razvijene. Dopiru do laktova.
Stomak i donja linija: Dobro ali ne preterano prikupljena. Stomak nije niti hrtolik, niti strmo padajući.
Rep: Ravan ili opušten. Maksimalna dužina 10 cm, često blago uvrnut i završava se kićankom. Mnogi psi se rađaju bez repa.
Prednje noge: Vertikalne i ravne. Paralelne prema telesnoj osovini.

Plećke: Kose i mišićave.
Nadlaktice: Mišićave i dobre građe kostiju.
Laktovi: Priležući, niti uvrnuti, niti izvrnuti.
Podlaktice: Jake, suve, a ipak dobro misićave, ravne i vertikalne.
Došaplje: Blago koso.
Sape: Suve sa usko međusobno priležućim prstima. Nešto dlake između prstiju.
Zadnje noge: Posmatrano od pozadi stoje potpuno vertikalno. Gledano sa strane sedna kvrga i vrh skočnog zgloba, leže gotovo na istoj vertikali.
Butine: Široke, dobro se pružaju na dole.
Skočni zglob: Nije previše uglovan.
Došaplje: Ravno i vertikalno.
Šape: Usko međusobno priležući prsti, nešto dlake izmedu prstiju. Bez zaperaka.
Kretanje: Tečno, živahan iskorak, koji je naglašen tipom malog kvadratičnog, energijom nabijenog psa. U lovu prvenstveno kretanje je galop. Brzi koraci sa relativno malim osva-janjem prostora.
Dlaka: Bez preterivanja, tanka na telu, pre je ravna ili sasvim blago talasasta. Prednje noge sa manje bogatim talasastim zastavicama. Zadnje noge do polovine butine bogato odlakane.
Boja: Bela i oranž. Bela i braon. Crna i bela. Trobojna bela oranž i crna, ili bela oranž i braon, ili boja plesni sa jednom ili drugom navedenom bojom.
Veličina: 47-50 cm, ±1 cm. Idealna veličina za mužjaka 48-50 cm, za ženke 47-49 cm.
Greške: Svako odstupanje od navedenih tačaka treba smatrati greškom čije ocenjivanje stoji u tačnom odnosu prema stepenu odstupanja.
Lobanja: Kvadratična, špicasto zasvođena, uska, previše okrugla. Stop isuviše izražen.
Nosna pečurka: Uska.
Njuška: Zajedno stisnuta ili kvadratična.
Usne: Debele, previše opuštene. Vidljiv ugao usana.
OČi: Svetle, kuglastog oblika, kose.
Uši: Nisko usađene, obešene, široke i sa ukovrdžanom dlakom. Preduge, uvijene. Bele ili sa jednom belom flekom.
Vrat: Isuviše tanak. Prekratak.
Leđa: Duga, upadajuća, zaobljena.
Slabine: Duge, uske, savitljive.
Sapi: Preuske, isuviše kose, strmo padajuće.
Grudi: Uske, nedovoljno duboke. Ravna rebra, špicasto svedena, deformisana, prekratke (isprekidane, kokošije).
Bokovi: „Masni" i labavi.
Rep: Predug, kratko odlakan. Vertikalno nošen. Nisko usađen u odnosu na gornju liniju.
Prednje noge: Došaplje isuviše nagnuto. Labavi laktovi. Šape daleko međusobom ili usko postavljene.
Sape: Široke, duge, isuviše okrugle, gaženjem slomljeni prsti.
Koža: Debela i labava, sa naborima.

Teške greške
Lobanja: Prejako naglašeni nadočni lukovi.
Njuška: Veoma kratka. Padajuća njuška (prejako divergentne linije)
Oči: Presvetle, ljutit pogled ili jastrebove oči, razrokost (na unutra ili na napolje)
Vrat: Podgušnjak.
Dlaka: Ukovrdžena, svilasta ili preobilna. Kratka dlaka. Nedovoljna ili preterana odlakanost. Preduge zastavice.
Diskvalifikacija: Nedostaci u tipu (nedovoljno izražene rasne odlike, tako da pas ukup-no više ne pripada toj rasi).
Veličina izvan standardom propisanih granica. Konvergencija graničnih linija lobanje i njuške (prćast nos). Bela fleka na jednom uvu. Oči unutar bele ploče. Veoma svetle ili oči različitih boja. Depigmentisani kapci. Preterano depigmentisana nosna pečurka. Predgriz ili podgriz. Nedostatak Pl, nema značaja. Pas kome nedostaje više od 2P2 je za diskvali-fikaciju, kao i psi kojima nedostaje i neki drugi zub. Standardom nepropisana odlakanost, posebno jednobojni psi. PlaŠljivost. Agresivnost.
N.B. Mužjaci moraju imati dva normalno razvijena testisa, potpuno spuštena u skrotum.